Svake godine otprilike u ovo vrijeme pretresaju se stare NBA teme i otvaraju stara pitanja. Može li izrazito tricaška ekipa otići do kraja? Tko u sudaru X i Y ekipe ima bolji matchup? Osvaja li obrana naslov? Koliko je superstar igrača potrebno da bi se otišlo do kraja? Koji je trener taktički najpotkovaniji i najbolje razmješta figure po ploči? Naravno, vrijeme je za playoff, a sva diskusija proizišla iz ovih pitanja tu je u svrhu ispitivanja koji sve faktori utječu na izvedbe i rezultate ekipa u doigravanju.
Zanimljivo je da regularni dio sezone i 82 (ili ove godine 72) odrađene utakmice u takvoj analizi ne pomažu previše.
Regularac je tu samo da bi se momčadi uigrale i izbrusile formu za playoff. Sve najave doigravanja i analize pojedinih serija koje možemo čitati ili slušati zadnjih dana u osvit playoffa zasnovane su uglavnom na iskustvu iz regularne sezone. Već nakon prvih utakmica na njih se nitko neće vraćati, niti će ih se itko sjećati jer će izroniti novi narativi koje nitko nije očekivao niti ih mogao predvidjeti. Zapravo, najbolji način pripreme za doigravanje je zaboraviti na regularnu sezonu, jer je playoff naprosto bitno drugačije natjecanje. Za većinu NBA fanova tek u playoffu počinje prava košarka. I dalje se radi o istom sportu s istim pravilima, ali faktori koji se pojavljuju u playoffu, a nema ih u regularnom dijelu sezone, znatno utječu na zakonitosti igre te samim time i na konačne rezultate ekipa.
Za početak, temeljna razlika između regularne sezone i doigravanja nalazi se u filtriranosti ekipa. U playoffu više nema Rocketsa, Pistonsa i Magica na kojima se može popravljati score i loviti forma. Ostalo je po osam najboljih iz svake konferencije koji su s razlogom tu gdje jesu. Prednost playoff formata je smanjeni broj utakmica u odnosu na regularnu sezonu i više vremena za odmor i rekuperaciju. Raspored više nije zgusnut, manje je putovanja i izbrisane su back-to-back utakmice.
Kreatori, igrači koji sami stvaraju svoje poene ili ih namještaju drugima, uglavnom su superstarovi bez kojih nema titula. Protiv njih najčešće ne pale nikakve prilagodbe
NBA igrače i ekipe često se nepravedno optužuje da se ne trude dovoljno u regularnoj sezoni te da nedostaje intenziteta na utakmicama. Što je, doduše, istina, ali postoje opravdani razlozi za to koji se kriju u centrifugi od regularne sezone s 82 utakmice. I momčadi i igrači se u takvom formatu moraju dozirati da bi zdravi i spremni dočekali playoff. Regularna sezona je poput utrke u kojoj valja odraditi 15 krugova. Nijedan trkač trku neće početi sprintom. Playoff je utrka s manje krugova i ona se odrađuje u sprintu, ali svako toliko postoji pauza za odmor i osvježenje prije novog sprinta.
Manje utakmica u playoffu znači i manju marginu pogreške. U regularnoj sezoni ekipe uglavnom ne moraju paničariti nakon nekog podužeg niza izgubljenih utakmica jer im raspored nudi dovoljno utakmica do kraja da se izvade. U playoffu i best-of-seven formatu takvog luksuza nema. Svaka izgubljena utakmica znači izgubljenu bitku i korak bliže konačnom gubitku rata. Zato u svakoj utakmici playoffa svjedočimo tom famoznom intenzitetu ili energiji kod igrača na vrhunskom nivou. Igrači su naprosto svjesni važnosti svake utakmice i svakom posjedu pristupaju kao što pristupaju clutch momentima utakmica regularne sezone.
Radna akcija
Period između playoff utakmica krucijalan je ne samo zbog odmora nego i zbog pripreme za suparnika. Prenatrpani raspored u regularnoj sezoni ne nudi puno prostora trenerima i igračima da uigravaju i obranu i napad za specifični stil igre suparničke ekipe. U za njih pripremljenim scouting reportima, igrači i treneri najčešće dobiju samo najosnovnije informacije o ofenzivnim i defenzivnim, timskim i individualnim tendencijama suparnika. Često to bude u avionu između dva gostovanja. Zato je za trenere vrlo važno stvoriti identitet ili nekakav sistem igre koji će momčadi olakšati kruzanje regularnom sezonom. Jednostavno, više moraju razmišljati o svojoj ekipi, igri i egzekuciji vlastitog stila igre nego o tome kako iznenaditi ili zaustaviti suparnika.
U playoffu se stvari mijenjaju jer postoji puno više vremena za skautiranje suparnika i za treninge, a zbog manjeg broja utakmica i samo jedne momčadi o kojoj moraju razmišljati u iduća dva tjedna, igrači puno lakše apsorbiraju informacije kojima su zasuti.
Nekoliko dana prije završetka regularne sezone glavnog trenera će na njegovom uredskom stolu dočekati debela knjižurina, odnosno scouting report suparnika u prvoj rundi playoffa. Ako dotad još uvijek nije poznato tko će to biti, onda će ga dočekati ne jedna knjižurina, nego onoliko njih koliko je potencijalnih suparnika.
Analiziranje oponenta izgleda poput radne akcije.
Pomoćni treneri, videokoordinatori i skauti podijeljeni su u timove i svaki ima svoj dio posla. Radi se uglavnom danonoćno, a ako se spava, onda se za to uglavnom koriste uredi ili kantine. Suparnik se secira do najsitnijih detalja. Ne samo da se zna koje su mu glavne akcije i setovi ili što igra nakon izvođenja auta, nego se ide toliko daleko da se zna što suparnik igra u zadnjem posjedu pred kraj četvrtine ili koju akciju igra nakon slobodnih bacanja. Analitičari prolaze kroz enormni broj utakmica u potrazi za nekakvim pravilnostima ili informacijama koje bi mogle koristiti. Prvo se gleda nekoliko zadnjih utakmica, zatim je posebna pozornost na međusobnim dvobojima iz regularne sezone. Veliki nizovi pobjeda ili poraza u regularcu također su predmet analize, kao i pojedinačne utakmice u kojima je suparnik pobjeđivao ili gubio velikom razlikom.
Kad je taj udarnički posao napokon zgotovoljen, na trenerima je teži dio posla. Oni moraju donijeti odluke kako postaviti igru protiv suparnika i u skladu s tim pripremiti momčad kroz treninge i video sesije. Cilj cijelog ovog procesa je samo jedan — oduzeti suparniku jaka oružja u igri i napasti ga ondje gdje je najslabiji.
Ljepota neke playoff serije je u tome što obojica trenera izlaze na megdan u namjeri da nadmudre jedan drugoga, pri čemu usporedbe sa šahovskom partijom uopće nisu pretjerane. Nakon prve utakmice i prve pojedene figure lako se stječe dojam da je pobjednik u izrazitoj prednosti jer je nekom taktičkom rošadom ostvario prednost. Međutim, tek tada počinje prava partija šaha jer je sigurno da će se poraženi itekako pripremiti za iduću utakmicu i smisliti plan da uzvrati.
Ciljanje najslabije karike
Nakon te prve utakmice javljaju se svima omiljene prilagodbe ili kako bi Amerikanci to lijepo rekli — adjustments. Svi današnji najbolji treneri u ligi stekli su reputaciju ne zbog regularne sezone, nego zbog playoffa. Doigravanje je često filter koji odvaja vrhunske od dobrih trenera. Oni vrhunski su uglavnom kreativni treneri koji usto imaju i iskustvo ili jednostavno talent za donošenje ispravnih odluka. To su stručnjaci koji na prilagodbu trenera s druge strane odmah odgovaraju svojom prilagodbom i spremni su se beskonačno tako nadmudrivati. Top treneri u ligi imaju tu moć da na suparničke prilagodbe ne odgovaraju u sljedećoj utakmici; oni su kadri prepoznati suparnikovu namjeru i tijekom same utakmice odigrati potez na ploči koji ih dovodi u matnu poziciju.
Ipak, postoje situacije u kojima niti trenerova genijalnost ne pomaže ekipi da stvori prednost ili neutralizira suparnika. Te situacije najčešće se vežu uz dvije riječi kojih ćemo se naslušati i u ovom playoffu — matchup i mismatch.
Za playoff se voli reći kako je to igra matchupova. Pri procjenjivanju šansi neke ekipe gleda se koliko težak matchup ima, odnosno s kojim segmentima igre suparnika bi mogla imati problema. Matchup je, jednostavno rečeno, stil igre ili tendencija u igri. Primjerice, ekipa X ima problema sa zaštitom obruča, a ekipa Y ima elitnu realizaciju oko obruča i izvodi veliki broj slobodnih bacanja. U takvoj situaciji ćemo reći da ekipa X ima povoljan, a ekipa Y nepovoljan matchup. U praksi, ekipa Y će fokusirati sve svoje snage u napadanje obruča i eksploatirati će taj matchup do besvijesti sve dok ekipa X ne odradi prilagodbu. Ako je uopće može odraditi. U takvim situacijama često se radi o strukturnom problemu koji se tiče igračkog kadra, a neki Dikembe Mutombo definitivno neće tako lako iznenada ušetati u svlačionicu ekipe X.
Mismatch je u osnovi nepovoljan individualni matchup u kojemu, recimo, ekipa X na perimetru nema dovoljno visoke igrače da pokriju scorera na krilu ekipe Y. U prošlosti se mismatchom najčešće smatrala situacija u kojoj niski igrač u obrani ostane protiv visokog, uglavnom bek protiv centra. Zadnjih godina snaga sve manje ubija, a sve više ubija brzina te ekipe preferiraju mismatch u kojemu napadač, bek ili krilo, napadaju visokog obrambenog igrača.
Iskorištavanje mismatcha se ne mora bazirati na atletskoj ili fizičkoj prednosti. U playoffu jako često gledamo kako se napadaju najslabiji obrambeni igrači, bez obzira na poziciju, visinu ili brzinu. Ekipa će naciljati najslabiju kariku, isprovocirati preuzimanje i ostaviti svog najboljeg strijelca u izolaciji protiv obrambene rupe. To su enormno bitni posjedi koje najčešće gledamo u clutch završnicama, ali i ne samo tada. Kada se u playoffu tempo uspori, intenzitet podigne, svaki šut postane izazvan, a suci sviraju manje prekršaja, važnost kreatora koji mogu ‘izmišljati’ poene iz izolacija napadajući mismatch suparnika je neizmjerna.
Ponuda u prvoj rundi
Kreatori, igrači koji sami stvaraju svoje poene ili ih namještaju drugima, uglavnom su superstarovi bez kojih, povijest nam govori, nema titula. To su u playoffu daleko najvažniji pojedinci na parketu. Njima se daje lopta kada suparnik zatvori sve napadačke setove i akcije. O njima, njihovoj inspiraciji i klasi ovisi hoće li se napad kotrljati ili potonuti. Protiv takvih igrača najčešće ne pale nikakve prilagodbe i za takve igrače nema obrane, zbog čega, između ostalog, onaj mit da obrana osvaja naslove jednostavno ne stoji.
Svakom ovom aspektu koji čini playoff košarku moći ćemo svjedočiti već u prvoj rundi ovogodišnjeg playoffa.
Želite li gledati ponajbolje kreatore u ligi, onda je serija Netsa i Celticsa za vas. Smatrate li da različiti stilovi znače sjajnu bitku, nemojte propustiti dvoboj Knicksa i Hawksa. Fan ste prilagodbi i nadmudrivanja? Upalite Clipperse i Mavse, Rick Carlisle i Tyronn Lue su dokazano dobri velemajstori. Kako to izgleda kada jedna ekipa do beskraja iskorištava mismatch(eve) vidjet ćemo u seriji Sixersa i Wizardsa. Zanima vas povoljan ili nepovoljan timski matchup? Blazersi, dominantna pick and roll ekipa, ide na Nuggetse i Nikolu Jokića kojima je obrana picka najlošiji dio u obrani.
Lakersi će protiv Sunsa pokazati kako to izgleda kada protivnik ostane bez svih seksi setova koje je vrtio u regularnoj sezoni. Jazzeri će pak morati dokazati da su puno više od ekipe samo za regularnu sezonu. Pred Mikeom Budenholzerom i Bucksima je zadatak da naplate sve eksperimente koje su vršili u regularnoj sezoni da bi spremniji dočekali playoff, zadatak nimalo jednostavan jer je s druge strane Heat, taktički jedna od najfleksibilnijih ekipa u ligi s majstorom za prilagodbe Erikom Spoelstrom.
Vrijeme je za prave stvari. Neka igre počnu.