Hrvatica u finalu SP-a u combat savateu: Vozim se u Francusku kombijem 15 sati po zlato...

Krajem osamdesetih, točnije 1989., izašao je legendarni film “Kickboxer” sa Jean-Claudeom Van Dammeom. Gotovo da nema djeteta koje nakon filma nije poželjelo skočiti do najbliže dvorane i nastaviti tamo gdje je Van Damme stao. Četvrt stoljeća poslije film je inspirirao i djevojku iz zagrebačkog Španskog, Luciju Regvat. Danas je Lucija u finalu Svjetskog prvenstva.

- Obožavala sam taj film, kao i ‘Rockyja’. To su mi bili najdraži filmovi - počinje Lucija.

I tako je počela priča.

- Na prvi trening krenula sam u osnovnoj školi zbog sestre. Ona je bila malo bucka, htjela je trenirati, pa smo krenule zajedno. No sestra je brzo prestala, mene je baš primilo, zaljubila sam se u taj sport i nastavila - kaže Lucija.

Ove godine u rujnu osvojila je Svjetski kup u kickboksu u Mađarskoj, a danas je u finalu Svjetskog prvenstva u combat savateu, francuskoj vještini koja je vrlo slična kickboksu. Ključna je razlika što je kickboks moderan japanski oblik borbenog sporta i borilačkih vještina, a savate je tradicionalna francuska borilačka vještina.

- Vrlo je slično, ali je savate, prema mojemu mišljenju, tehnički zahtjevniji. Također, nastupa se u posebnim tenisicama, koje su vrlo slične onima za boks. Nemamo kacigu, rukavice... - objašnjava Lucija.

PUT OD 1000 KILOMETARA

Na putovanje po zlato u 1000 kilometara udaljeni Clermont Lucija je krenula kombijem. Polazak je bio u noći na petak oko tri sata.

- Trebat će nam 15 sati, ali navikla sam se na duga putovanja, do Bugarske sam se vozila 14 sati... Većinom idem autobusom ili kombijem, vrlo rijetko avionom. Samo, u Bugarskoj sam imala nekoliko dana odmora, sada dolazim praktički na meč... Naporno je, ali idemo po zlato. I veliko hvala savezu koji mi je omogućio putoivanje na finale - kaže Lucija.

Protivnica je Francuskinja, koja do dvorane može i “pješke”, što ih već u startu stavlja u neravnopravan položaj. No upravo tu proradi zagrebački inat.

- Trebat ću se dobro potruditi, ipak je ona na domaćem terenu, pa malo suci... A to vam je tako. Ako meč bude neizvjestan, suci znaju često presuditi u korist domaćina. Savate im je nacionalna vještina...

S njom, o vlastitom trošku, ide i trener Vanja Rehak, koji ju je izgradio kao borca. Roditelji nisu išli.

- Obično kažu da roditelji ne mogu gledati mečeve djece. Kod mojih je obrnuto, njima je najteže kad ne gledaju. Ali pronaći će neki stream za gledanje - kaže kroz smijeh Lucija.

Trenira dvaput dnevno, tako da joj ostane malo vremena za bilo što. Osim za učenje. 

- Uglavno svaki dan imam dva treninga, osim nedjelje, A slobodno vrijeme, kad ga nađem provodim s najboljim prijateljima. 

Veliki navijač je i trogodišnji pas Mike, kojeg je Lucija uzela iz azila. Ime je dobio, to je valjda jasno, po najmlađem svjetskom boksačkom prvaku, Mikeu Tysonu. Inače, Lucija je studentica Zdravstvenog veleučilišta u Zagrebu, smjer fizioterapija.

- Imam još završni ispit.

Naravno, društvo se uz Luciju osjeća sigurnije.

- Uvijek se šale da ljudi moraju paziti što govore jer će pustiti Luciju... Nasreću, nikad nisam bila napadnuta, niti sam se ikad potukla.

Kako reagira okolina kada dođete s masnicom?

- A znaju me čudno gledati, tko zna što im prolazi kroz glavu.

Biste li se odlučili za MMA, tamo je ipak veći novac?

- MMA me ne zanima, puno ljudi me ‘popljuvalo’ zbog toga, ali to više nalikuje na uličnu tučnjavu - zaključila je Lucija.

Petak je već odavno zagazio u poslijepodnevne sate, a Lucija je još bila na putu.

- Evo, još nekih tri ili četiri sata - javila se na “korak” do cilja. Prvog cilja, stići u Francusku. A onda idemo po onaj drugi, svjetsko zlato. Sretno, Luce...

POGLEDAJTE BORBU VEČERI FNC-a 4: IVAN ERSLAN VS HENRIQUE DA SILVA FRANKENSTEIN